Advertisement
The Messthetics kao rukavac posthardcore ostavštine FugazijaPriču o instrumentalnom triju The Messthetics koji su 2016. godine osnovali basist Joe Lally, bubnjar Brendan Canty i gitarist Anthony Pirog (kasnije im se kao vanjski član pridružuje i saksofonist James Brandon Lewis) nemoguće je ispričati bez kratkog skoka u prošlost, u Washington D.C. sredinom 80-ih godina prošlog stoljeća. Naime, 1986. godina smatra se početkom rada kultne posthardcore grupe FUGAZI koju su do prestanka djelovanja 2003. godine činili gitarist i pjevač te osnivač nezavisne etikete Discord Records (specijalizirana za postpunk izdanja) Ian MacKaye, gitarist i pjevač Guy Picciotto te junaci naše priče basist Joe Lally i bubnjar Brendan Canty.
Fugazi je stekao iznimno odanu i brojnu globalnu publiku, a recenzent njihova opusa Andy Kellman sažeo je utjecaj benda izjavom: "Za mnoge je Fugazi značio koliko i Bob Dylan za njihove roditelje.” Glazba i (est)etika Fugazija imali su ogroman utjecaj na postpunk i alternativnu scenu u nadolazećim godinama, a mnogi ih glazbenici i bendovi navode kao neposrednu inspiraciju (John Frusciante iz RHCP-a, Kurt Cobain iz Nirvane, gitarist Johnny Marr iz The Smiths, basist Justin Chancellor iz Tool, pjevač Sepulture Derrick Green, a Joe Strumer iz The Clash za njih će reći da najbolje sažimaju “duh punka”).
Fuzija punka (i svih njegovih odrednica) i jazza
Jazz i punk odavno imaju puno bliskiji odnos nego bi se to na prvu dalo naslutiti. Miješanje tih stilova datira unatrag barem pedeset i koju godinu kada je grupa The Stooges uvela jazzom inspirirane saksofonske solo dionice na pjesmama L.A. Blues i naslovnoj skladbi albuma Fun House (Elektra, 1970.). Zapravo, mnoge ikone ranog punka bile su obožavatelji jazz glazbe, osobito sirovosti i oštrine koju su pokazivali njihovi avangardni kolege.
Zatim je u drugoj polovici 70-ih uslijedio newyorkški Downtown No Wave Movement (kreativni i kritički odgovor prema pop glazbi okrenutom New Wave glazbenom pokretu), usidren u donjem Manhattanu, gdje su saksofonist John Zorn, pjevač i saksofonist James Chance i njegovi The Contortions, a potom i Bill Laswellov i Fred Firthov Massacre i Laswellov Material još više produbili veze između ovih dvaju žanrova. Radikalni i eklektični, eksperimentalni i subverzivni, spajali su na jedinstveni način hardcore, jazz, avangardu, noise…
The Lounge Lizards Johna i Evana Louriea su kao dio već spomenute scene New Yorka bili prva grupa koja se samoprozvala punk jazzom, iako je John Lurie također koristio termine poput fake jazza.
Henry Rollins (Black Flag, Rollins Band) obožavao je rad avangardnog jazz pijanista Matthewa Shippa, a surađivao je i s free jazz velikanom, saksofonistom Charlesom Gayleom koji je 2011. svirao i na pulskoj Jazzbini.
Povijest suvremene glazbe prepuna je takvih primjera, a trend koketiranja punka, hardcorea i jazza traje i danas s grupama poput Ceramic Dog Marca Ribota koji je na Jazzbini gostovao u tri navrata.
Na neki je način The Messthetics dio te tradicije. No, kako pokazuje njihova suradnja s newyorkškim saksofonistom i skladateljem Jamesom Brandonom Lewisom, to je samo djelić mozaika ove priče.
The Messthetics – estetika nereda
The Messthetics nastavlja tradiciju spajanja i zamagljivanja različitih spomenutih žanrova. Dvije trećine trija – Joe Lally i Brendan Canty – dolazi iz iznimno utjecajne posthardcore grupe Fugazi. U doba kada je hardcore punk bio norma, Fugazi je imao hrabrosti odstupiti od tog pristupa i u svoju glazbu uključiti elemente funka, reggaea, duba i drugih stilova. Time su proširili opseg svoje glazbe, privukavši cijelu jednu novu generaciju svome radu.
Nakon 2003., kada Fugazi prestaje s radom, Lally se iz Rima, u kojem se privremeno nastanio, vraća na “mjesto zločina” u Washington D.C. gdje s Cantyjem započinje raditi na novom zvuku. Ubrzo im se pridružuje i Pirog te 2016. godine nastaju The Messthetics.
U međuvremenu je Lally radio na solo projektima, svirao je turneju s kultnim Melvinsima i talijanskom grupom Zu, a negdje nakon pokretanja The Messtheticsa s osnivačem Fugazija Ianom MacKayem osniva i grupu Coriky.
Nakon Fugazi ere bubnjar Brendan Canty posvetio se filmskoj dokumentaristici snimajući, producirajući i stvarajući filmsku glazbu i dokumentarne filmove.
Anthony Pirog, treći član The Messtheticsa, gitaristički mag iz Washington D.C-a., odlično poznaje glazbenu povijest svoga grada i jednako je nesputan prema žanrovskim pravilima. Njegov dosadašnji rad istraživao je klasičnu glazbu, jazz, ambijentalnu glazbu, noise, elektroničku glazbu i rock na jedinstvene načine. Ako volite sirove tonove i čekate nekoga tko će potpuno raznijeti vaše poimanje žanra, onda je Anthony Pirog gitarist kojeg svakako trebate staviti pod svoj radar. Stilski gledano, Pirog je “svejed” – jednako je sklon uključivanju elemenata jazza, postrocka, eksperimentalne buke i slobodne improvizacije u svoju glazbu. Kao vođa ili član drugih sastava svirao je s Johnom Fruscianteom iz RHCP-a, Michaelom Formanekom i Chesom Smithom (obojica svirali na Jazzbini) te čelisticom Janel Leppin, spomenimo samo neke.
Prvi album benda, nazvan jednostavno The Messthetics, objavljen je 2018. godine pod etiketom Discord Recordsa. Snimljen je uživo u Cantyjevoj prostoriji za probe. Neke od recenzija ističu da ovaj “moćni trio više cijeni jednostavnost i emocionalnu dubinu od tehničke virtuoznosti i strukturalne složenosti” te da je ovo bend “...koji utišava buku vanjskog svijeta stvarajući vlastitu. No, unatoč prisutnoj gitarskoj i ritmičkoj žestini, The Messthetics isporučuje i prekrasno meditativne trenutke”. (Stuart Berman, Pitchfork)
Njihov drugi album, Anthropocosmic Nest, objavljen 2019. također pod etiketom bivṣ̌eg fugazijevca Iana MacKayea, dolazi nakon velike turneje na kojoj su odsvirali više od 200 koncerata. U recenzijama se navodi da album "pomiče granice trija u svim smjerovima” (Mark Deming, All Music), “pronalazi nove načine spajanja tvrdog rocka s nekonvencionalnim pristupom jazz gitari" kojim “grupa učvršćuje svoj identitet. Iako prošlost svakog člana ostaje značajan dio konteksta trija, The Messthetics postaju entitet jedinstven za sebe". (Justin Cober-Lake, Spectrum Culture)
The Messthetics & James Brandon Lewis – novi estetski neredi
Velike promjene u radu The Messtheticsa događaju se postupnim uplivom zvuka saksofona Jamesa Brandona Lewisa.
James Brandon Lewis je newyorkški tenor saksofonist, “jedan od najsnažnijih zvukova u današnjem jazzu" (The Guardian) s nevjerojatnom "sklonošću prema neograničenom istraživanju" (Pitchfork). Njegov šesnaesti album izašao je početkom ove godine. James Brandon Lewis je već godinama u samom vrhu DownBeat liste najboljih jazz glazbenika u mnogim kategorijama, a 2024. je proglašen najboljim u kategoriji Rising Star za jazz umjetnika godine i jazz skladatelja godine, a njegov Red Lilly Quintet je s albumom For Mahalia, With Love među prva tri najbolja jazz albuma. U Downbeat magazinu su prigodno napisali: "James Brandon Lewis ne bira lakši put. Nakon što je stvorio jedinstven zvuk na tenor saksofonu, mogao je jednostavno osmisliti okruženja koja ističu njegov snažan ton. Umjesto toga svoju je glazbu ukorijenio u istraživanja izvan njega."
Prvi susret The Messtheticsa i Jamesa Brandona Lewisa dogodio se kad im se 2019. godine Lewis pridružio na jednom koncertu u New Yorku. Iako je već tada bilo jasno da se dogodila nevjerojatna sinergija, kroničari bilježe da se put bez povratka zbio 2021. na koncertu u newyorkškom klubu Bell House kada se izvodeći energičnu riff skladbu “Serpent Tongue” The Messtheticsima opet pridružio Lewis. Bio je to početak stalne suradnje koja je prvo rezultirala gostovanjem The Messtheticsa na Lewisovom albumu Eye of I (Anti-, 2023.) u skladbi Fear Not da bi uslijedila njihova prva dugosvirajuća studijska ploča nazvana The Messthetics & James Brandon Lewis (Impuls! Records, 2024.).
Format cijelog albuma omogućuje njihovim širokim interesima da se u potpunosti izraze. Skladbe s tog albuma pune su čvrstih ritmičkih struktura, zaraznih gitarskih rifova koji stvaraju zbunjujuće blistav ugođaj. S druge strane, skladbe postaju sve teže i oštrije prije nego što eruptiraju u vatreni saksofonski solo. Nalazimo tu skladbe temeljene na dub grooveu, ali i one oslonjene na blues s prizvukom countryja u stilu Billa Frisella, neprestano se njišući između tamnih i svijetlih tonova.
The Messthetics i James Brandon Lewis – nadamo se prvi od mnogih albuma ove proširene grupe – predstavljaju nevjerojatnu komunikaciju koja se može dogoditi samo među umjetnicima visoke intenzivnosti i otvorenog uma. Rezultat toga su nastupi uživo koji često predstavljaju intrigantne kreativne paradokse. Glazba je iznenađujuće pristupačna s pamtljivim melodijama, a istovremeno se obilato oslanja na slobodnu improvizaciju. Grooveovi tjeraju na ples, ali su istovremeno kompleksni i zahtijevaju otvoren um i dušu za potpuno razumijevanje.
Zaključimo priču i zatvorimo krug riječima recenzenta ovog albuma “The Messthetics i James Brandon Lewis… izdvajaju se od svih prevladavajućih trendova u jazzu 2020-ih: nema ambijentalnih pejzaža novog doba, usiljene improvizacije, niti spiritualnog jazza s tamjanom i zvončićima. Njihova senzibilnost priziva miris newyorkškog Downtowna iz slobodoumnih 1980-ih i ranih '90-ih, kada je John Zorn svirao grindcore s Naked Cityjem… Kao i u to doba suradnje, glazbenici se susreću samouvjereno i velikodušno, prema vlastitim uvjetima. Punkeri ne zvuče kao da očajnički žele dokazati svoju jazz vjerodostojnost, a jazzisti ne gledaju na punk s podcjenjivanjem njegovih osnovnih elemenata. Svaki donosi svoj jedinstveni set vještina, a ostali pronalaze način kako raditi s njima. Rezultati mogu biti zapanjujući, kao u klimaktičnom završnom dijelu skladbe "Three Sisters", kada Lewis i Pirog sviraju isprepletene solo dionice, dok članovi Fugazija pulsiraju ispod njih, svaki glazbenik potiče ostale na još veće vrhunce intenziteta i inovacije.”
Advertisement
Event Venue & Nearby Stays
Rojc, Pula, Croatia
